Crtica o Bloodbathu

Kako starim, slušam sve manje death metala, a sve više crnine od metala iliti bleka. Međutoa, dolazim danas s posla, umor me pere i pustim si Bloodbath i majke ti al paše. Mislim si, kako i zašto dosta ekipe s kojom pričam nije čulo za ovu švedsku super-grupu? Se morti družim s krivim ljudima il' se ljudi jednostavno drže starih provjerenih bendova kao što su Obituary, Hypocrisy ili Death?


A Kupka od krvi prži, Mikael (Opeth) se dere, car Swanö (Edge of Sanity, Nightingale, Moontower) ubija bubnjeve, a Katatonia momci (Renske i Nyström) na svojim gitarama ozbiljno shvaćaju svoje dužnosti.
 Za one koji ne znaju, ova četiri člana su osnovala ovaj projekt kad su u jednom trenutku odlučili da žele napraviti svojevrstan hommage "tru" death metalu. Nakon toga je Mikael malo otišao napraviti zvijezdu od Opetha, pa ga je došao Peter Tägtgren zamijeniti, a Swanö se (nažalost) prebacio s bubnjeva na gitaru dok je bubnjarske dužnosti preuzeo, sad već poznati, Martin Axenrot - Axe koji iste dužnosti danas obavlja u Opethu. Tu se priča malo zavrtjela i Bloodbath više nije bio puki projekt, već postaje ozbiljan bend, ali meni je svejedno najdraži njihov prvi album koji upravo slušam, Resurrection Through Carnage koji je snimljen upravo u originalnom postavu benda.

Nema ovdje izmišljanja tople vode, nema pokušaja da se udahne novi, do sad nečuven ton i život death metalu, ovo je jednostavno dobar, stari, muzički kompetentan death metal, rađen po PS-u (pravilima struke, jel) - i rađen dobro. Stoga svi vi koji niste kušali ovu Kupku od krvi, nukam da učinite isto.