Angst Skvadron plays depressive, psycedellic, alien death metal, or ‘what ever the hell you want to call it’ music!
Ova rečenica stoji na službenom myspaceu ovog divno bizarnog norveškog benda. Uz nepostojeću biografiju, jedino što znamo jest da je ovo dijete Trondra Nefasa, najpoznatijeg po njegovom dugogodišnjem angažmanu u Urgehalu. Možda će nekome ova informacija biti dosta, ali ne dajte se zavarati jer ovaj black metal veteran, zajedno s kolegom iz In Lingua Mortua, L.F.F.-om (iliti Lars Fredrik Frøislie) na bubnjevima te rumunjsko-norveškom vokalisticom O.M.P.-om (iliti Otraviom Morfin Piller), na albumu Angst Skvadrona nam nudi mnogo, mnogo više od crnog metala kakvog ste navikli slušati u Urgehalu i drugim sličnim bendovima.
Za početak, Sweet Poison je album posvećen ponajviše vanzemaljcima i iako teme vanzemaljaca nisu ništa novo u svijetu metala (sjetimo se samo Hypocrisyjeva albuma Abducted, Voivodova The Outer Limits ili pak cijelog vanzemaljskog benda Valient Thorr), nov je sigurno način na koji Angst Skvadron prezentira te teme.
40 minuta dug, ovaj album već s prvom pjesmom, Valium Holocaust, nudi zlokobno obećavajući početak i daje do znanja da se ne radi o konvencionalnom metal uratku: počinje sa sablasnim rifom, sporim ritmom bubnjeva, zlim muškim vokalima te ženskim zavijajućim vokalima nalik na one iz starih horor filmova poput The Fearless Vampire Killers. Drugim riječima, ako se zakačite na prvu stvar na albumu, zakačit ćete se i na cijeli album.
Druga stvar, Aerophobia, iako nastavlja u istom zlokobnom tonu, nam daje i malo black 'n' rolla na gitari i već konvencionalnije rifove, ali, da stvari ne bi niti na trenutak bile uobičajeno metalske, opet se sve završava horor teatralnošću.
Posttraumatic Stress Syndrome započinje paranoičnom dionicom na klaviru imitirajući nijeme filmove da bi se ista melodija nastavila kao gitarski lajt-motiv pjesme. Opet, zvučni efekti horor i SF filmova 50-ih godina prošlog stoljeća.
Sljedeća pjesma, Dolcotine Blues, prva je s čistim vokalima kojim se pjevuši „dječja“ bajalica: „a half will take you to the moon, one will take you to mars, one and a half and you're really feel well, two will take you to hell“, za kojom slijedi solo koji nije za bacit.
Vraćamo se na zle vokale, horor zvučne efekte i slatko sablasne melodije pomiješane s pravim „frosty“ rifovima i interemezzima kojima se „ispraćaju“ vanzemaljci koji odlaze sa Zemlje nakon što su vjerojatno u letećem tanjuru iz 1947. godine eksperimentirali na ljudima.
Da skratimo priču, opisivati ovaj album nije lako, ali jedno je sigurno, a to je da nema pravila. Ako slušate jednu stvar i očekujete da se album nastavi razvijati u tom istom tonu, ne bute to dočekali jer ovaj album vrvi upravo svime: jezovitim melodijama i melankoličnim melodijama („We Miss Them“); pravim blekerskim rifovima i paranoičnim gitarskim dijelovima; vrištećim crnim vokalima i čistim tamnim vokalima; nostalgičnim gudačkim dionicama i šifozreničnim , džez dionicama na gitari i, povrh svega, vrvi zvučnim i produkcijskim efektima iz starih horor i SF filmova. Međutim, ništa od ovog, ni na jedan trenutak ne zvuči nepromišljeno ili nabacano – ovi dečki i cura su točno znali što rade i što žele postići.
Pa da zaključimo: iako ovaj album sigurno nije za svakoga, ako ste ikada slušali i cijenili bendove poput Ved Buens Ende ili Virus i ako ponekad volite da vaš metal bude bizaran, psihodeličan i izazovan, najsrdačnije preporučam Sweet Poison.
Via High Voltage
No comments:
Post a Comment