Indikativno je da Nechochwen nećete naći u Encyclopaedii Metallum jer, govoreći iz vlastitog iskustva, ekipa koja tamo radi vjerojatno misli da ovaj bend nije "dovoljno metal" da bude svrstan u njihovu bazu od više od 73 000 bendova. Međutim, iako je to zamjerka čuvenom sajtu s čuvenim problemima definiranja žanra pri svrstavanju bendova u svoju arhivu, istina jest da je Azimuths to the Otherworld prvi album ovog umjetnika koji usađuje u svoj muzički izričaj metal elemente.
Priča iza ovog albuma (koji se može smatrati nastavkom prvijenca Algonkian Mythos) je priča koja seže u prošlost indijanskih kultura zvanih Adena i Hopewall koje su u svojim ritualima tražile sigurne prolaze za svoje mrtve u područje "iza smrti" iliti "Otherworld". Tako je album tematski povezan ovom okosnicom drevnih indijanskih rituala pokapanja.
S muzičke strane, ovaj je uradak zanimljiv s nekoliko aspekata.
Prvo, osvježavajuća novina koja krasi ovaj album su elementi indijanskog folka, odnosno, zvukovi ritualnih bubnjeva, zvečke, načina pjevanja, ili bolje rečeno naricanja/zazivanja i svih ostalih formi muziciranja i vokaliziranja koji vas odmah bacaju u američku pustinju, u platneni šator natopljen znojem drevnih Američkih Indijanaca prilikom provođenja nekog rituala. (I još jednom možemo zahvaliti holivudu.)
Drugo, albumom dominiraju 3 snažna, međusobno isprepletena aspekta: metal, atmosferičnost i akustična gitara.
Metalni zvuci koji su dominantni ovdje su zvuci black metala i ako uzmemo za primjer prvu stvar s albuma, Allumhammochwen - The Crossing, oni se izvode tradicionalnim blekerskim blast beatovima, osrednje zlim blek vokalom, prilično solidnim rifovima i tremolo pickingom. Ono, po PS-u.
Atmosferičnost se gradi već spomenutim indijanskim folkom, reverb električnim gitarama te tu i tamo reverbnim gudalima.
Najdominantniji aspekt ovdje je obilno upotrijebljena akustična gitara, ali za razliku od drugih metal uradaka koji upotrebljavaju akustičnu gitaru (a njih ima mnoštvo), umjetnik koji svira ovu akustaru ima klasičnu naobrazbu i to je nešto što se neizbježno primjećuje jer usred svih tih metalnih zvukova, odjednom vam uši miluju zvuci klasične gitare kakve ćete čuti kod velikana kao što Paco de Lucia ili Al di Meola.
U pjesmama kao što je Charnel House čuju se opethovski rifovi, stvar pod imenom At Night May I Roam neodoljivo podsjeća na Agalloch, na pjesmi Hunting Among the Stars poželjet ćete da ste negdje u zapadnoj Virdžiniji ispod punog mjeseca i da vam je ime, npr. Bizon Koji Je Volio Mjesec dok ćete slušajući Graves of Grandeur kontemplirati o jednostavnoj ljepoti te pjesme.
Uzevši sve to u obzir, imate pred sobom progresivno-folk-blek-indijansko putovanje i album neizostavan za slušanje i rangiranje u 2010.-oj godini.
Prvo, osvježavajuća novina koja krasi ovaj album su elementi indijanskog folka, odnosno, zvukovi ritualnih bubnjeva, zvečke, načina pjevanja, ili bolje rečeno naricanja/zazivanja i svih ostalih formi muziciranja i vokaliziranja koji vas odmah bacaju u američku pustinju, u platneni šator natopljen znojem drevnih Američkih Indijanaca prilikom provođenja nekog rituala. (I još jednom možemo zahvaliti holivudu.)
Drugo, albumom dominiraju 3 snažna, međusobno isprepletena aspekta: metal, atmosferičnost i akustična gitara.
Metalni zvuci koji su dominantni ovdje su zvuci black metala i ako uzmemo za primjer prvu stvar s albuma, Allumhammochwen - The Crossing, oni se izvode tradicionalnim blekerskim blast beatovima, osrednje zlim blek vokalom, prilično solidnim rifovima i tremolo pickingom. Ono, po PS-u.
Atmosferičnost se gradi već spomenutim indijanskim folkom, reverb električnim gitarama te tu i tamo reverbnim gudalima.
Najdominantniji aspekt ovdje je obilno upotrijebljena akustična gitara, ali za razliku od drugih metal uradaka koji upotrebljavaju akustičnu gitaru (a njih ima mnoštvo), umjetnik koji svira ovu akustaru ima klasičnu naobrazbu i to je nešto što se neizbježno primjećuje jer usred svih tih metalnih zvukova, odjednom vam uši miluju zvuci klasične gitare kakve ćete čuti kod velikana kao što Paco de Lucia ili Al di Meola.
U pjesmama kao što je Charnel House čuju se opethovski rifovi, stvar pod imenom At Night May I Roam neodoljivo podsjeća na Agalloch, na pjesmi Hunting Among the Stars poželjet ćete da ste negdje u zapadnoj Virdžiniji ispod punog mjeseca i da vam je ime, npr. Bizon Koji Je Volio Mjesec dok ćete slušajući Graves of Grandeur kontemplirati o jednostavnoj ljepoti te pjesme.
Uzevši sve to u obzir, imate pred sobom progresivno-folk-blek-indijansko putovanje i album neizostavan za slušanje i rangiranje u 2010.-oj godini.
No comments:
Post a Comment